Ogromna je količina danas hroničnih bolesti koje odnose na stotine miliona života. Razlog tome, veliki broj stručnjaka se slaže sa tim je konzumacija hrane bogate rafinisanim ( prerađenim ) ugljenim hidratima. Tu se ne misli samo na bijeli šećer i bijelo brašno koji su najštetniji predstavnici te grupe hrane, nego na sve proizvode koje je čovjek uvrstio u svoj jelovnik izmislivši pre 10 000 godina poljoprivredu, a kasnije je raznim metodama prerađivanja i rafinisanja žitarica samo još više pojačao štetan uticaj te hrane na ljudski organizam.

Prije sistematske proizvodnje žitarica čovjek kao i njegovi preci hranili su se uglavnom mesom i plodovima koje su našli u prirodi. Nisu unosili ni poznavali koncentrisane ugljene hidrate  koje danas obilato unose u tijelo kroz razne vrste kruha  ( hljeba ), krompir, riža, slatkiše i td.

Čovjekov organizam jednostavno nije imao potrebu da se kroz evoluciju privikava na takvu vrstu hrane, a 10 000 g. predstavlja kratko periode da bi se ljudski organizam moga promijeniti i privići na bolju preradu koncentriranih ugljenih hidrata.  Da napomenemo da je za genetsku mutaciju potrebno oko 300 generacija.

Većina ljudi se danas upravo hrani takvom hranom jer je najjeftinija, najbrže daje energiju i osjećaj sitosti. Nažalost ljudi nisu svjesni da takvom hranom svakodnevno izazivamo u tijelu hormonske poremećaje  i da se polako ali sigurno ubijaju.

Ta hrana neće odmah dovesti do tragičnih posljedica po zdravlje, neće ni za nekoliko godina, ali svi koji se tako hrane već se u tridesetim godinama nađu među oboljelima od neke lakše ili teže hronične bolesti, najčešće kardiovaskularne. Tijelo je žilavo i brani se pred razornim djelovanjem konstantno i pretjerano povećanim inzulinom u krvi, ali malo po malo dolazi do cijelog niza poremećaja.

Stepen oštećenja zavisi i količini i vrsti rafinisanih ugljenih hidrata koji se unose i samoj genetskoj strukturi koja dozvoljava tijelu da lakše ili teže izlazi na kraj s tim problemima. Naučnici su davno otkrili da pokusni miševi koji su cijeli svoj život držani na minimalnoj ishrani žive znatno duže od onih koji su se redovno hranili.

Živjeli su duže ne zbog malog unosa hrane već zbog toga što su njihove nivoi  inzulina držane stalno na niskom nivou.

Za zdrav, dug život i mladoliki izgled jedan od najvažnijih elemenata je da se inzulin drži konstantno na niskom  nivou.

INSULIN LOŠE DJELUJE NA SRCE

Povećan nivo insulina nakupljaju masnoću u krvi što dovodi do začepljena koronarnih arterija. Povećan nivo inzulina dovode do rasta glatkih mišića unutar krvnih žila pa je protok krvi i zbog toga otežan. Na isti način su ugrožene i fine žilice u mozgu i oku što povećava rizik od moždanog udara i sljepoće zbog masivnih krvarenja retine – dijabetička retinopatija. Svako suvišno kruženje glukoze krvotokom, koju tijelo ne može trenutno utrošiti kao energiju, odlazi u jetru.  Međutim, jetra ima ograničeni kapacitet prihvata glukoze. Kada više ne može prihvatati glukozu, ostatak se pohranjuje kao tjelesna masnoća.

Da napomenemo da zasićene masnoće životinjskog porijekla nisu ni blizu toliko opasne kao rafinisani ugljeni hidrati.   Mnogi su toliko zaplašeni količinom masnoće i holesterola, pogrešno ograničavaju unos crvenog mesa i jaja u svoje tijelo, umjesto smanjenja unosa u tijelo ugljenih hidrata ( ŽITARICA ), koji pobuđuju stvaranje insulina. 

Masnoće životinjskog porijekla stvarno su potrebne zdravlju, naravno u razumnim količinama, te oni koji izbjegavaju životinjske masnoće mogli bi, pored ostalih štetnih radnji, škoditi svojem srcu.  Treba znati  da  srce koristi masnoće isključivo kao svoj izvor energije. 

PITATE SE , ZAŠTO BI VAŠE SRCE BIRALO SAMO MASNOĆE?

Ono ne može propustiti svoj otkucaj i treba mu vrlo pouzdan i optimalan izvor energije.  Ugljeni hidrati i glukoza vrlo su nepouzdani za  srce. 

Glukoza je slaba za snagu mišića i samo je za mozak istinski efikasna, jer mozak  sagorijeva glukozu kao svoj izvor energije i to bez prisustva insulina. 

Po tome, mozak je  jedinstven, jer je sposoban da koristi glukozu bez prisustva insulina.  To govori, da je ljudsko tijelo masni, sagorijevajući organizam, oblikovan za rad s malim količinama insulina i ugljenih hidrata. Ovo je izuzetno važno za zdravlje, promislite malo o ovome i korigujte ishranu.

ČOVJEK JE OD DAVNINA PRIMARNO MESOŽDER

Čovjek još od paleolita jede meso! To je preko 2.600.000 godina! Žitarice jede tek oko 10.000 godina, a voće i povrće jedva oko 4.000 godina. Uostalom, pogledajte slike koje su po pećinama crtali „praljudi“. To su scene iz lova na životinje! 

Znate li  za neki pećinski crtež gdje pračovjek  prekapa  baštu, bere jabuke, pljevi pšenicu…? Šta je „Homo habilis“ prvo izmislio? Koplje, nož, sjekiru, praćku, luk i strijelu, a ne: ašov, motiku, lopatu, srp i grabulje! Preko 2½ miliona godina čovjek se hranio isključivo mesom, i to uglavnom sirovim (vatru je prvi put raspalio prije oko 300.000 godina)! Zahvaljući mesu čovijek je evoluirao. 

Žitaricama i biljem čovjek je počeo da se hrani tek u periodu „neolita“ i kojem se pojavila zemljoradnja Što je otvorilo  pandorinu kutiju za razvoj raznih poremećaja i bolesti.

Do tada – jeo je isključivo sirovo meso, za doručak, ručak i večeru!

Ljudski genom se nije promijenio od nastanka za 0.002%. Žitarice i povrće masovno smo počeli da konzumiramo prije nekih 10000 godina.Do tada primarna ishrana je bila životinjsko meso,naravno od ulovljenih životinja uz nešto plodova bilja. Ljudi nisu niti biljojedi niti mesožderi već svaštojedi. Struktura mišića se zasniva na proteinima i esecijalnim amino kiselinama,  a boljih od životinjskih proteina nema.                                     

Razgradnja i iskoristivost  biljnih proteina je dosta manja nego kod životinjskih. 

ZA ONE KOJI TVRDE ( BESMISLICA ) DA SMO BILJOJEDI  EVO NEKOLIKO  PITANJA:

1. Zašto nemamo „ dentalnu ploču“ umjesto gornje čeljusti kao preživari?

2. Zašto nam donja čeljust nije isturena  da bi bolje pasli travu?

3. Zašto nemamo 4 želuca ( burag, mrežavac, listavac i sirište ) kao biljojedi?

 

PREUZETO SA WEB STRANICE: www.valetudo.hr

AUTOR KOJI JE PISAO ČLANAK: Nenad Rosa