BodyTune Group

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

BodyTune Group

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ.

BLOG

Live Search

 

Najprije da kažemo, u pubertet se ulazi ranije i to je stvar na koju ne možemo da utičemo, a ne znamo ni da li bi trebalo da to činimo i kada bismo mogli. Osim toga, ogromnoj većini djece i tinejdžera u današnjem vremenu jedina obaveza jeste školovanje. Praktično sticanje vještina za odrasli život gotovo je u potpunosti nestalo iz svakodnevnog života.

Situacija u kojoj teži postizanju realnog cilja, u realnom vremenu i prostoru, nešto je sa čime se pojedinac susreće sve kasnije. Rečima razvojnog psihologa s Univerziteta Berkli Ronalda Dala (Roland E. Dahl), „kod adolescenata se razvije akcelerator dok su kočnice u povoju.“

Ovo ne znači da su današnji adolescenti gluplji. Naprotiv, stvar stoji sasvim suprotno. Ako ništa drugo, znaju mnogo više nego bila koja prethodna generacija na istom uzrastu. Štaviše, postoje relativno čvrsti dokazi da je rast IQ u pozitivnoj korelaciji s kasnijim „štimovanjem“ prefrontalnog korteksa. Radi se o paradoksu da možete znati hemijski sastav soli, sve o varenju hrane, ali i dalje možete biti užasno loš kuvar.

 

SISTEM KONTROLE TREBA DA SE RAZVIJA ŠTO RANIJE

Napuštamo roditelje i jedan od glavnih zadataka koji se postavlja pred nas jeste da primjenimo to što smo naučili. Tu na scenu stupa drugi mehanizam – sistem kontrole

Za razliku od moždanih regija koje generišu osjećaj zadovoljstva, čineći to spontano, bez uticaja naše svjesti, kontrolni sistem počiva na učenju, a ono se odvija od ranog detinjstva do, uslovno rečeno, kraja života. Na primer, vremenom učimo da bolje donosimo odluke. Ako ništa drugo, dorađujemo i šminkamo one za koje se na osnovu novostečenog iskustva ispostavi da su bile manjkave. Isto tako, dobri planeri i organizatori postajemo tako što pravimo planove, implementiramo ih, otkrivamo greške, ispravljamo ih. Stvar uistinu podsjeća na vic o turisti koji pita prolaznika kako da stigne do određenog mjesta, a ovaj mu odgovara: „Vježbaj, samo vježbaj.“

Ako pratimo evolucionu istoriju čovjeka i promjene u načinu života koje su se dogodile tokom nje, vidjećemo da je, u daljoj prošlosti, rad sistema nagrađivanja i sistema kontrole bio sinhronizovan.

Djeca u društvima sakupljača i, kasnije, farmera, imala su pregršt prilika da treniraju vještine koje će im biti neophodne kada preuzmu uloge odraslih.

Čitanje studija Barbare Rogof (Barbara Rogoff), jedne od najaktivnijih istražvača na polju kulturalne psihologije, može da djeluje poput čitanja horor priča današnjim roditeljima. Živeći u plemenu gvatemalskih Indijanaca, Rogofova je dokumentovala i fotografisala desetogodišnjake, pa i mlađu decu, dok ih roditelji podučavaju upotrebi mačete. U osnovi, dobar lovac, sakupljač, kuvar… postajali ste tako što ste lovili, sakupljali, kuvali, počinjući s tim aktivnostima još u detinjstvu. One su se, naravno, odvijale u prisustvu i pod nadzorom odraslih, čiji je posao bio da upućuju i koriguju. Na nivou mozga, takva aktivnost rezultuje umrežavanjem neurona prefrontalnog korteksa.

Zvuči kontraintuitivno, čak nevjerovatno, ali tinejdžer kamenog doba spremniji je dočekivao pubertet i jurnjavu za izazovima koji donose zadovoljstvo, koja je u tom periodu neminovna. Naprosto, trening koji je prethodno prošao, djelimično mu je „naštimovao“ prefrontalni korteks za bolju procjenu rizika u odnosu na ponašanje motivisano potrebom da se doživi prijatno iskustvo.

Možda dijete bolje naučiti da peca, nego mu dati ribu u ruke. Jer vidjeli ste gore na koji način dijete razvija prefrontalni korteks i sistem kontrole.